Bojim se Bože pustiti krik
Oštetit ću zgrade koje nose trag djela ruku oca moga.
Oštetit ću cvijeće i drveće kojima se tako djetinjasto divila moja majka.
Bojim se pomest ću mjesta koja me vežu za drugove moje nestale.
Koja me vežu za moje djetinjstvo. Za moju mladost.
Otići će sve drago i lijepo.
Bojim se zaglušit ću pjesmu ptica.
Nastat će duboka jama tamo gdje duša mi je bila.
Bojim se prestrašit ću meni draga bića.
Lijepo nanesena zebnja …strah ljudski a praiskonski
Zal za nestajanjem voljenih i voljenja.
Covjek to voljenje ima kao i plod svoj behar.
Kad to izgubi voljenje /bastinjenje voljenja… izgubljen mu je i smisao.Da bi pulsirao pronalazi to voljenje makar i iluzornim stihom.Lijepo!
Hvala
Gdje si Dragun, kućo stara?😊
Dragun stig'o 🙂
Rijetko komentarišem i na ovaj zagušeni krik ne zmam šta bih rekla jer sam zanijemila od emocija koje su u pjesmi. Volim kad se nađem u stihu. Hvala na podijeljenom!
Hvala